Korak unazad
Svakodnevna rutina
Kada svakodnevno trčiš i juriš i nemaš vremena ni za šta drugo, smatraš se zauzetim i uspešnim. Svima sa strane deluje da imaš neku magičnu formulu kojom se tajno služiš dok jezdiš kroz hrpu svakodnevnih obaveza. Za njih, u odnosu na tebe, kao da vreme teče sporije. A tebi, kao da curi, kao da nestaje.
Razapet između mailova, poziva, obilazaka i svakojakih ljudi koji imaju neke svoje ideje, planove i ciljeve, ti samo pokušavaš da nađeš svoje mesto. Ali, paradoksalno, sve što se brže krećeš sve manje imaš vremena za sebe i za stvari koje te čine srećnim. Postao si sprinter koji nema vremena da uživa u trci, jer pre nego li postaneš svestan, ona se već završila. Pucanj pištolja i kraj. I tako dan za danom, mesec za mesecom i prođoše godine.
Svakome od nas se to dešava i većina više i ne zna kako da izađe iz svega toga. Postali smo mašine bez osećanja koja izvršavaju unapred napisan kod. Beskonačno dug kod. Ali dođe trenutak kada više ne možemo napred. Stigli smo do zida – fizičke ili psihičke barijere koja nam ne dozvoljava kretanje napred.
Korak unazad
Zato je vreme za radikalne poteze. Moramo da stanemo i kako god to strašno zvučalo, moramo da napravimo korak unazad. Da shvatimo gde smo i zašto smo tu gde jesmo. Da udahnemo, spustimo loptu i razmislimo šta dalje.
Taj korak unazad ponekad stvara privid nazadovanja u karijeri ili u životu uopšte. Teško nam pada i u većini slučajeva ne ostane neprimećen od strane našeg oktuženja. Kao da su svi čekali taj momenat kako bi likovali. Pao si, hahaha!
Ali, to je ono što nam je preko potrebno kako bi ponovo pronašli svoj put i sebe na tom putu. Silazak stepenik ili dva niže, ne mora da znači strmoglavi pad ili neuspeh, kako god izgledalo u prvom trenutku. To je tačka koja nas redefiniše i sprema za nove izazovnije projekte i izazove.
Pad pre rasta
Dugo sam mislio da je floskula da se iz rasta ništa ne može naučiti, dok pad pokazuje naše najslabije karike i tanka mesta. Pad je pravo vreme za učenje i ispravljanje grešaka nastalih svakodnevnim previdima.
Važnost pada ne možeš shvatiti odmah, jer izaziva jaku emotivnu reakciju zbog straha od nepoznatog, kao i zbog straha od gubitka. Osećaj da ti tlo izmiče pod nogama je jedan od dva iskonska straha sa kojim se svako od nas rodio. Svakako, značaj tog trenutka ćeš moći da uvidiš znatno kasnije, kada shvatiš zbog čega se to dogodilo.

Ja sam lično prolazio kroz ovakve nenamerne događaje više puta. I svaki put sam na samom početku imao isti osećaj šoka i neverice. Koliko god puta da ti se dogodi u životu, nikad nisi spreman za ponovni. Jer nijedna situacija nije ista sa predhodnom, niti su iste okolnosti. Jedini isti osećaj je osećaj bespomoćnosti kada počne pad. Kao da neko izvlači tepih ispod tvojih nogu nenadanom jačinom. Jedino što možeš tada je da se pomoliš da pad što kraće traje.
Na kraju krajeva, nije važno koliko puta padneš, vašno je koliko puta ustaneš, otreseš prašinu sa sebe, zaceliš rane i nastaviš napred! Jer pre svakog velikog uspona, život nas testira i proverava da li smo spremni da dosegnemo nove visine ili ponesemo više tereta nego ikada pre.








































